U poslednjih nekoliko meseci imali smo prilike da iskusimo nekoliko neverovatnih ritmičkih akcionih igara, među kojima je bio i Metal: Hellsinger. Nažalost, kasno sam pridao pažnju ovom naslovu pošto je izašao u isto vreme kad i GoW, ali sam zato uspeo da na vreme isprobam Hi-Fi Rush. Pošto se do samog izlaska nije mnogo pričalo o ovom naslovu, što je u današnje vreme retka pojava, veoma mi je bio važan prvi utisak. Na sreću Tango Gameworksa i Bethesde, popularnost Hi-Fi Rush je bukvalno eksplodirala.
Protagonista je mladi i tupavi Čai, kojem je jedina želja u životu da postane rok zvezda. Prilikom zamene svoje slomljene ljudske ruke robotskom, njegov mp3 player je slučajno prikačen na njega i on postaje “defektan”. Kompanija zaslužna za ovo, Vanderlej, želi da ga se što pre otarasi i tako sačuva svoj imidž. Čai je primoran da beži i nailazi na Pepermint, devojku koja otkriva da se iza svih projekata kompanije nalazi velika zavera koju moraju da razotkriju.
Meni je najveće iznenađenje bilo to što je dosta fora izlizano, ali iz nekog razloga Hi-Fi Rush uspeva da ih spakuje u jednu zabavnu celinu. Svi zlikovci su predstavljeni kao karikature, oslikani najčešćim manama ljudi koji rade u korporativnom svetu. Ove pojave značajno odudaraju od glavnog lika, koji 90% vremena nije svestan šta se dešava oko njega. Svi prijateljski likovi su zabavni I često ismevaju protagonistu, ali on ni toga nije svestan. Interakcija je puna glupavih onelajnera i referenci, koje su jako dobro ukombinovane i lako izvuku osmeh na licu.
Hi-Fi Rush je najbolje klasifikovati kao ritmički Devil May Cry. Na raspolaganju su različite kombinacije udaraca, a poželjno je izbegavati ponavljanje istih, jer značajno smanjuje bodove koji se osvajaju. Pored slabog i jakog udarca, moguće je pozvati svoje prijatelje da se momentalno pridruže u borbi, a njihova pomoć je neophodna i za rešavanje mnogobrojnih zagonetki. Za neke protivnike je potrebno izabrati odgovarajućeg prijatelja da probije barijeru, kako bi se izveo uspešan napad. Najzabavniji alat je definitivno kuka za privlačenje jer omogućava da se održi fluidnost gejmpleja.
Važan aspekt borbe je držanje ritma, odnosno udaranje po ritmu, a da bi se ritam propratio, potrebno je osmatrati okolinu koja se prilagođava muzici. Stvar koju često kritikujem u ovakvom tipu igara je slaba raznovrsnost protivnika, ali to ovde nije slučaj. Gotovo svaki naredni nivo donosi sa sobom nekoliko novih neprijatelja. Bossovi su veoma raznoliki i gotovo svaki sa sobom donosi svežinu i neke nove izazove u borbi.
Nivoi su prelepi za gledanje i vode vas u različite zanimljive lokacije: podzemne laboratorije, raskošni robotski grad, muzej Vanderlej kompanije… Od svih lokacija, muzej mi je definitivno najviše privukao pažnju sa različitim prepoznatljivim delima, koja su obično zamenjena robotima. Nivoi su dosta linearni, ali na svakom koraku može da se pronađe neki skriveni kutak sa korisnim stvarima. Nakon prelaska igre otključavaju se određene sobe u prethodno pređenim nivoima, a tu je i veliki broj zanimljivih izazova i kostima koji mogu da se osvoje.
Hi-Fi Rush je stvarno prijatno iznenađenje za početak godine. Zaista sam oduševljen što sam najzad uspeo sam da doživim dečački san igranja omiljenog crtaća. Ritmička borba je neočekivano dobro legla ovoj formi naslova. Jedina zamerka je vezana za samu muziku – previše je klasična. Svako ko ima pristup GP-u mora da pruži sebi taj luksuz I da barem isproba ovaj naslov, jer mislim da se neće pokajati!
Autor teksta: Milan Popović