Id Software, koji je zaslužan za Doom i Wolfenstein igre, je legendarni razvojni studio koji iza sebe ima široku kolekciju igara i smatra se pionirom u žanru pucačina iz prvog lica. Doom Eternal je novi nastavak u Doom franšizi i direktno se nadovezuje na Doom iz 2016. Dobra stvar je što nije neophodno igrati prethodni naslov kako bi moglo da se u potpunosti uživa u Doom Eternalu.
Doom Eternal igrača opet stavlja u ulogu brutalnog i nemilosrdnog Doom Slayera (poznatijeg kao Doomguy). Doom se razlikuje od većine modernih pucačina po tome što potpuno uklanja korišćenje zaklona iz jednačine i tera igrača da bude u konstantom pokretu. Ovoga puta umesto direktnog napada na pakao potrebno je spasiti Zemlju od demonske invazije. Za ovaj zadatak Doomguy na raspolaganju ima veliki arsenal oružja, kao i brojne eksplozive, bacač plamena i njegov najkorisnij alat u borbi protiv demona, pesnice. U toku igre ovaj arsenal se konstantno uvećava, pa je kasnije na raspolaganju i svetleći mač koji svakog protivnika ubija jednim udarcem.
Jedini način na koji je moguće sprečiti invaziju i spasiti zemlju je da se ubiju 3 sveštenika pakla. Ovoga puta Doom Slayer neće imati posla samo sa demonima, već i sa bićima nalik na anđele. Priča na prvi pogled izgleda jako prosto, a za ovaj tip igre to nije ni previše bitna stavka. Za one koje zanima nešto više o različitim likovima i lokacijama u igri, moguće je pronaći knjižice raštrkane po nivoima. U njima se nalazi i istorija Doomguya, o kome do sada nismo imali puno informacija.
Oružja su većinom identična onim iz prethodne igre. Tu su prepoznatljiva sačmara, raketni bacač, plazma oružije, minigun i naravno BFG (oružje koje će sve protivnike uništiti jednim metkom), a na raspolaganju ih je ukupno devet. Parovi oružja međusobno dele municiju pa je neophodno pametno iskoristiti svaki metak. Napretkom u igri može da se poveća količina municije koja može da se nosi, no često se dešava da dođe i do nestašice. Na svu sreću, motorna testera ubija protivnike jednim udarcem (za veće protivnike treba više goriva) i iz njih izbacuje municiju.
Svako od oružja ima dve konfiguracije koje daju igraču više izbora da sakate demone. Neki od njih su dosta korisniji od drugih, pa se retko javlja potreba za menjanjem modova. Na primer, sačmara ima dva moda – da izbacuje granate ili da ispaljuje patrone u automatskom režimu. Kada god metak pogodi protivnika otkida mu deliće mesa, do toga da na kraju mogu ostanu samo kosti. Ova mehanika služi kao indikator koliko oštećenja su demoni pretrpeli. Moguće je onesposobiti neprijatelje tako što im uništavate određene delove tela što je veoma korisno u borbi protiv jačih demona.
Količinu života i oklopa je moguće povećati i ta unapređenja su neophodna za preživljavanje, zato što kasniji demoni mogu da nanesu ogromnu štetu jednim udarcem. Kada protivniku ostane malo života on počinje da svetli, što znači da je moguće izvršiti glory kill. Ovo je mehanika koja omogućava da na brutalno kreativne načine ubijate protivnike. Seckanje demona na komade, otkidanje glave zajedno sa kičmenom moždinom ili pak lomljenje kosti i nabijanje istih u glavu protivnika, neki su od načina na koji se glory kill može izvršiti. Ova mehanika je od vitalnog značaja za preživljavanje zato što omogućava da se povrati veća količina života. Oklop je sada moguće napuniti i uz pomoć bacača plamena koji se nalazi na ramenu Doomguya. Zapaljeni neprijatelji izbacuju iz sebe deliće oklopa, a ako ih ubijete dok gore dobijate veću količinu oklopa. Bitan novitet su dodatni životi koji do sad nisu bili prisutni u ostalim Doom igrama. Oni se često nalaze na mestima do kojih je teško doći i omogućavaju da se nastavi igra čak iako vas demoni ubiju.
Pored običnih zombija i demona, tu su već prepoznatljivi Mancubas (veliki demon sa dva topa umesto ruku) i Revenant (visoki demon sa dva bacača raketa na ramenima), pa čak se pojavljuju i neki novi poput Maraudera. U pitanju su njegovi bivši saborci koji nose sekiru, veliku dvocevku i štit i mogu da prizovu krvoločnog vuka. Oni su sigurno najteži protivnci u igri i neophodno je držati ih na određenom rastojanju i u pravom trenutku gađati, inače će njihov štit odbiti svaki napad.
Osim tamanjenja neprijatelja postoje i mnogobrojne platformerske sekcije koje služe kao odmor od tamanjenja hordi demona, ali u nekim momentima su predugačke i dosadne. Prilikom skakanja potrebno je biti veoma precizan i pažljiv jer u suprotnom vas očekuje povratak na prethodni checkpoint. Neretko se dešava bug da zbog korišćenja dash sposobnosti prođete kroz zid ili da lebdite kao duh po mapi.
Lokacije u Doom Eternalu, za razliku od svog prethodnika, su veoma raznovrsne – od razrušenih gradova Zemlje u jeku invazije, preko Phobosa i Marsa, pa sve do gradova drugih civilizacija. Manje vremena se provodi u paklu, što je dozvolilo razvojnom timu da bude dosta kreativniji. Okolina je često toliko lepa da ćete na momente uživati u izvanrednim pejzažima. Centralno mesto je štab iz kojeg Doomguy kreće na svaku od misija, a tu je moguće promeniti i poboljšati opremu.
Nažalost, Doom Eternal nije bez mana… Borbe protiv glavnih protivnika nisu preterano zanimljive i sve se svode na isti šablon. Prvo je potrebno odbijati horde demona i samo na momente fokusirati se na glavnog demona. Jedina borba koja je odlično odrađena je protiv Gladijatora i zahteva svaki as u rukavu da bi se izašlo na kraj sa njim i njegovim ogromnim štitom.
Multiplayer je odustao od standardnog Deathmatch sistema, pa je na raspolaganju samo jedan mod, a to je Battlemode. U njemu jedan igrač ima ulogu Slayera, a druga dva biraju jednog od pet ponuđenih demona. Ovo je veoma zanimljiva igra mačke i miša gde se uloga predatora stalno menja. Nažalost, u ovom modu nema mnogo raznovrsnosti, pa posle nekoliko partija postaje dosadan.
O Doom Eternalu nije moguće pričati, a da se ne pomene muzika. Ona pumpa adrenalin i prati svaki korak igrača. U zavisnosti od toga šta se dešava na ekranu, igra će pustiti adekvatnu muzičku numeru. Svaka lokacija ima svoju zasebnu temu, što dodatno povećava doživljaj.
Doom Eternal je gotovo savršen nastavak i odličan dodatak Doom franšizi. Fluidna borba, raznovrsni protivnici i solidna priča su samo neke od stvari koje ovu igru čine fenomenalnom. Muzika može da se svrsta u jednu od najboljih ikada u svetu video igara i za to treba skinuti kapu Micku Gordonu. Lokacije su pune detalja i svaki nivo ima određeni stil. Ubacivanje platformskih segmenata predstavlja dobar način ubijanja monotonije gameplaya, iako ponekad ne funkcioniše na očekivan način. Jedina prava zamerka su većinom dosadne i frustrirajuće borbe sa glavnim demonima. Multiplayer je definitivno stavljen u drugi plan i nije mu posvećeno dovoljno pažnje, ali i kao takav može da ima svoje dobre momente. Doom Eternal će sigurno biti jedan od najjačih kandidata za igru godine i pored toga što će konkurencija biti veoma ozbiljna.
Autor teksta: Milan Popović
Za potrebe testiranja, igru ustupio CD MEDIA.